Vladan Desnica: O ljepoti

Henry-Thomas-Schafer-Paintings-Classical-women-reading-by-a-templeGledam je. Zbilja je lijepa, izuzetno lijepa. A izuzetne fizičke ljepote, jednako kao i izuzetna umjetnička djela, pobuđuju u nama poštovanje. Neko poštovanje koje je svo šutnja i kontemplacija. Jer fizička ljepota nije puki fizički fakat: kad je to doista ljepota višeg reda, ona je jedan talenat. Talenat kao i svaki drugi. I, zato, kao i svaki nesvjesni nosilac jednog talenta, jedne vrednote, i nosilac takve izuzetne fizičke nadarenosti zrači ljepotom neke instinktivne samosvjesti. Stoga stvor obdaren neobičnom fizičkom lјepotom redovno ima i to svojstvo da umije nositi svoju ljepotu. Čak i krasotica iz kakvog divljačkog plemena, koja nije nikad sagledala svoga lica u ogledalu jezera, ima to držanje, tu nesvijesnu samosvijest, taj instinktivni ponos na svoje biće, to nejasno osjećanje vrijednosti koje izbija iznutra. U tome i jest, ako se smije tako reći, ljepota ljepote. To je odraz fizičkoga u sferi nefizičkoga, u prostore duha. I to je jedna od onih stvari pomoću kojih se čovjek izvlači iz gvozdenog obruča egzistencije. Jer svaka se istinski velika fizička ljepota transponira u nematerijalno, teži da izađe iz uskih granica pojedinačnog i vremenskog, i prebacuje se u bezgranično i sveopće — u iluziju vječnoga, nepropadljivoga, apsolutnoga. — To jest, ona — uprav kao i veliko umjetničko djelo — postaje sama za se jedan kozmos, cjelokupan i završen. Ako baš hoćete, recimo (da zadovoljimo umjerene i oprezne) jedan mali kozmos; toliko se može koncedirati; jer kad smo rekli kozmos, tad postaje bespredmetan, pa i besmislen , dometak „mali “ ili „veliki“.

Odatle nam postaje jasno kako jedna takva fizička lepota višeg reda, pa i samo jedanput i letimično viđena, može da ljudima postane jedna doživotna vrijednost. Ideal i osmišljenje čitavog njihovog života i djela. I to ne bilo kakvim, sitnim, neznačajnim ljudima, sentimentalnim dušicama, nego baš onim najvećima i najjačima, i možda baš samo njima: velikim pjesnicima, velikim umovima, velikim duhovima uopće. Odatle biva jasno i to da jednoj takvoj ljepoti višeg reda nije potrebna nikakva nadopuna i nikakva podudarnost s bilo čim drugim: ona je sama sebi cjelovita i potpuna: jedan likovni fakat, s odnosnim odrazom u sferu duha, koji govori sam za se, i koji je sav u tome. Znalo mi je izazvati podsmjeh kad bi za kakvu krasoticu pitali da li je, pored toga, i umna. Ta što će joj to, brate dragi! Zar joj nije dovoljan onaj jedan talenat, i zar nije u njemu cjelokupna ona? Imao sam otprilike isti utisak kao kad bi za kakvo veliko slikarsko djelo zapitali da li, pored toga, ima pod okvirom montiranu napravicu koja svira.

Istina, mnogo je ljudi koji ne osjećaju tako. Ali to su trivijalni duhovi. To su oni koji sve darove života sitematski svode na racionalnu, biva, najmanju moguću mjeru; i pri tom još misle da time prave dobar posao, nešto veoma važno i mudro. I to nazivaju vladavinom svoga uma. Ima mnogo i takvih ljudi koji su gluhi i slijepi za velika djela poezije, za velika djela umjetnosti. Pa znači li to da umjetnost ne postoji? Ili da je ona samo iluzija? Ili čak samo nečija bubica?

Naravno, oni se ne slažu, oni ne odobravaju. Shvatljivo. To je njihovo. Oni se time brane. Svi smo mi najogorčeniji onda kad branimo jednu nevrijednost u nama. Kad sam ovako razlagao, često sam nailazio na njihovo protivljenje, pa i na njihovo negodovanje. „Ma’ni! To je metafizika!” Ili, kad su htjeli da budu ofenzivniji: „To je nekakva, tvoja, metafizika!” A meni se, naprotiv, činilo da to nije ni moja ni metafizika, već da je takvo poimanje čisto instinktivno i više-manje općenito, i da ga sama stvarnost, neprestano i u sva vremena, učvršćuje i potvrđuje. „Kako nas povijest uči” — dokazivao sam im usvajajući njihov frazarij — „za te izuzetne talente fizičke lepote u stvari nikad nije bilo međa ni granica, ni rasnih, ni klasnih, ni religijskih, ni bilo kakvih drugih, niti su se oni ikad svrstavali u redove, slojeve, stepenove po bilo kojem drugom kriteriju doli isključivo po kriteriju svog talenta, svoje ljepote. Ona je takve izuzetne jedinke izdvajala iz svih drugih razreda i podjela, prevladavala svako drugo obilježje, pravila indiferentnom svaku drugu razliku, te ih čupala iz niskih i prezrenih stanja i sredina iz kojih su potekli izdižući ih i združujući u izabranu klasu velikih i istinskih ljepota. Zato je ropkinja iz pobijeđenog plemena mogla da se potitrava s pobjednikom, da utječe na njegovo životno djelo, da drma temeljima njegove države, a sudopera je uspijevala da zablista na najrafiniranijem dvoru i da se izjednači s kraljicom i drugim suparnicama visoka reda, ili čak da ih baci u zakutak. Zato su, najzad, ti talenti vlastite ljepote oduvijek primani, na ravnu nogu i bez trunka kakve primisli o međusobnoj razlici u rangu ili stepenu, u krug ostalih velikih talenata, u krug velikih pjesnika, velikih slikara, velikih duhova, i uopće izuzetnih i izabranih primjeraka ljudskog soja!”

Istina, takve izuzetne fizičke ljepote veoma su rijetke. Kao što su inače rijetke velike nadarenosti. Lepota tek nešto malo nižeg reda već nije to isto. Ono već nije nešto potpuno, cjelokupno, samo po sebi dovoljno, nešto apsolutno i ničim uslovljeno. Pa zato odmah spada na onaj niži stepen na kome je potrebno da bude udružena s drugim nekim darovima, svojstvima, odlikama, da s drugim nečim stoji u odnosu i u međuzavisnosti, ili čak da bude samo odraz ili vanjski izraz tog nečeg drugog. A kad te podudarnosti i te integracije nema, tad govorimo da je takva lepota samo prividna, „izvanjska”, „besadržajna”, ili čak da je lažna. I tad na nju gledamo kao na jedno doduše neosporno ali više-manje indiferentno i neznačajno svojstvo — kao na obećanje koje je iznevjerilo.

Ali nije čitavo pitanje u samom stepenu lјepote. Važna je i vrsta. Ima fizičkih lepota koje su lijepe nekako iz svog temelja, iz podloge, kao što bi kazali botaničari. To su, rekao bih, nužne lepote, lepote koje su na silu morale da se rode takve: potekle od dobrog soja, one nisu ni mogle da ispadnu drugačije. Sigurna, zajamčena ljepota. Ako joj poznajete izvor, ako joj znate oca i majku, vrlo dobro shvaćate da inače nije moglo biti drugačije. Ima li u porodici petoro, šestoro braće i sestara, svi su odreda lijepi, strojni, uspjeli. To je serijska ljepota, ljepota u neograničenom broju primjeraka. Dobro odjevena vojska. Ljepota mehaničkih odljevaka. Ima u njoj nešto stabilno, nepogrešivo, kao u vožnji železnicom. No katkad zna da se javi i nešto neugodno, kao klica dosade, u tom komotnom i sigurnom posjedu ljepote, u tom isključenju svakog rizika, svake mogućnosti iznenađenja, svake strepnje. Takav nam se ljudski stvor priviđa neotkupivo opterećen svojom ljepotom, zarobljen njome još prije rođenja. Ni sjene kakvog nemira, ni traga prepuštenosti slobodnom slučaju. Ta eugenetska, skroz neindividualna ljepota neko je kolektivno dobro, u kome je svaki pojedinac samo zahvalan dionik, discipliniran zadrugar. Stalna i trajna, ona je ugnjiježdena negdje duboko u svojim nosiocima, u nekoj skrivenoj ćeliji ili genu, i dalje neumitno prenosiva. Takve su ljepote lijepe i kad miruju i kad šute, i kad spavaju. I, rekao bih, naročito kad šute ili spavaju. One obično nemaju svoj pravi momenat, svoje najbolje doba: tu ljepota prati svoju žrtvu od koljevke do groba: od lijepa djeteta biva lijep mladić, pa lijep čovjek, pa lijep starac, pa najzad — lijep mrtvac. I zbog te solidnosti i zajamčenosti, takva se lepota u prometu od svakoga rado i besprigovorno prima.

Nego ima i jedna druga vrsta ljepote. Jedna krhka, labilna, prekarna ljepota, ljepota puna strepnje. U takvoj lepoti kao da nešto vječito upozorava na čudo njenog postanka. To nije sama ljepota oblika, već nešto što po njoj pada kao osvetljenje po pejzažu. To su one ljepote koje slikarima i skulptorima znadu zadati stotinu muka. Umijeće oka da pogleda, umijeće usta da se nasmiješe. Nemir koji stalno prebiva u uglovima usnica i koji bez počinka modelira na licu obasjanosti i zasjenice, osmijeh čas pun zaborava, bez jučerašnjice, čas osjenčan nekim pradavnim, još prije rođenja nataloženim umorom. U svakom njihovom činu, riječi, pogledu kao da je prisutno čitavo njihovo biće, čitav njihov dotadašnji život. Kad šute, kad ne čuvstvuju, takve su ljepote pogašene lampe. Jesu li samo časom zapale u rasijanost, već su astralno daleke i hladne, i nikakav dodir, nikakav stisak ruke, nije kadar da zatrpa tu daljinu, da premosti tu provaliju. Ljepota je nešto što one vječito u sebi predu i iz sebe suču, kao pauk svoju nit. Zato nam se ona priviđa kao neko njihovo besprekidno djelanje, i kao njihova lična zasluga.

Ali što im je najosobenije, to je onaj utisak da su se stekle nekim čudom, da su nastale nekim neobično sretnim a proizvoljnim stjecanjem datih okolnosti, slijepim no premudrim usklađem bezbroja tananih momenata i uslova. To je ljepota nevjerovatno sretnog ishoda, ljepota slučajno nastalog savršenstva: ostvarenje jedne nezamislivo rijetke, praktički gotovo nemoguće kombinatoričke mogućnosti. I baš taj dojam labilnosti i čudesnog postanka kojim odiše takva ljepota daje joj draž misterije i prišaptava nam da savršenstvo ne nastaje izvjesnošću postupaka i jasnim saznanjem njegove suštine, već kao ostvarenje jedne izuzetno rijetke više slučajnosti. A veoma jasan i određeni osjećaj da bi bilo dovoljno da je jedna jedina sitnica izostala ili bila samo malo drukčija pa da bi sve bilo upropašćeno i da bismo mjesto lepote i savršenstva imali nešto indiferentno, ili čak i savršenu rugobu, pridaje takvom stvorenju čar skupocjenosti.

Isto tako, ima i velikih umjetničkih djela čije postanje i organizacija predstavljaju jedno pravo čudo, djela kojima bi sitna statička omaška poljuljala ravnotežu a zacrtan potez raskinuo magiju. U naoko bezbrižnom plesu nad provalijom dovoljan je jedan nesmotren korak pa da se čitava stvar surva u bezvrijednost, da se sublimno izuvrati u groteskno, da se autentično poetsko sroza u plićake banalnoga, u izbijeljelu jednostavnost bez čara, u ono nepoetsko naivno koje stigmatizira promašena djela. To su tvorevine za koje ne postoji polovični uspjeh. Najbolje rješenje ujedno je i jedino moguće: ili savršenstvo u zapasaju koji je djelo samo sobom obilježilo — ili potpun neuspjeh. Takva djela nose u sebi svoju fatalnost. Promašenom remek djelu uskraćena je šansa da se ugura u kategoriju pristojnih prosječnih stvari. Umjetnik se nalazi pred dramatičnom dilemom: za nj ne postoje utješne nagrade i srebrne medalje, on nema mogućnosti za časni neuspjeh i časnu osrednjost.

(Proljeća Ivana Galeba)