Milivoj Solar: Književnost je danas pod terorom tržišta

Milivoj Solar
Milivoj Solar

Akademik i profesor, doktor znanosti Milivoj Solar jedan je od rijetkih, stvarnih duhovnih autoriteta našega prostora, koji je svoj ugled i poštovanje stekao dugogodišnjim, ustrajnim radom, i po svemu izvrsnim rezultatima koje je taj rad donio. Od svog predavačkog rada, s kojim je pola stoljeća aktivan kao redovni profesor Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, predajući kolegije iz teorije književnosti, metodologije znanosti o književnosti i suvremene svjetske književnosti, do znanstvenog, književno-teorijsko esejističkog rada, koji je donio mnoge nezaobilazne, antologijske naslove.

Među više od dvadeset naslova prisjetimo se nekih: »Ideja i priča«, »Uvod u filozofiju književnosti«, »Smrt Sancha Panze«, »Teorija književnosti«, »Edipova braća i sinovi«, »Povijest svjetske književnosti«, »Mit o avangardi i mit o dekadenciji«, »Suvremena svjetska književnost«… Radovi akademika Solara našli su odjeka šire od domaćih prostora, prevođeni su i objavljivani u inozemnim časopisima, a on je dobitnik nagrada »Božidar Adžija« (1975), »Vladimir Nazor« (1977) i Nagrade HAZU (2004). Izabrana djela Milivoja Solara objavili su 2004. godine Golden Marketing i Tehnička knjiga.

Nedavno predavanje »Postmoderna: novi početak ili kraj umjetnosti?«, koje je Solar održao u biblioteci HAZU, izravan je povod za razgovor. Govoreći o književnosti i umjetnosti postmoderne, profesor Solar istaknuo je da se umjetnost danas, nakon što je preživjela pritiske i terore ideologija tijekom prošlog stoljeća, suočava s novim vrstama terora – terorom izbora, terorom tržišta, terorom mode i terorom igre. Tehnička i kulturna globalizacija vode, prema profesorovim riječima, ondje gdje će se svi naći – na najnižoj ljestvici, što znači da se globalizacija u kulturi događa na njenoj trivijalizaciji. Zatrpanost brojnim umjetničkim radovima, tiskanim knjigama, sa čime se danas susrećemo, kao posljedicu ima to da se teško može razabrati što je dobro a što ne, pa se odustaje. Problem izbora i ocjenjivanja umjetničkih radova, problem estetike bit će nešto poput novog početka.

Jedan ste od rijetkih mislećih ljudi u nas koji ozbiljno promišlja i upozorava na neke aktualne, vrlo važne društvene pojave i njihove posljedice te njihov utjecaj na ljudsku svijest. Na neki način može se kazati da su ta upozorenja alarmantna.

– Istina je da se bavim suvremenom književnošću i kulturom, pa onda to koji put izgleda kao da je nešto što bi sličilo na alarmantno stanje. Mislim da sve epohe imaju svoje probleme, ali o današnjoj epohi i o današnjoj situaciji, recimo u književnosti, zaista treba pokušati razmišljati u cjelini. Danas sva istraživanja idu u pojedinostima, ona su sigurno dragocjena, ali čini mi se da nedostaje neki opći uvid u cjelinu onoga što se događa. Da li ja takav uvid mogu dati ili ne dati, to je drugo pitanje, ali mislim da oko toga mogu pokušati.

Da li vi možda vidite na nekoj europskoj mislećoj sceni, na duhovnom prostoru, ljude koji trenutno rade u tom smjeru? Imate li možda nekoga na koga se podupirete u tom radu?

– Ne podupirem se ni na koga, podupirem se samo na samoga sebe, ali mislim da u europskom prostoru sasvim sigurno postoje, i danas su sve izraženije kritike onoga što nazivamo postmodernom ili postmodernizmom. Kritički osvrti se na različite načine mogu naći kod gotovo svih teoretičara, ne mogu nekoga izdvojiti kao da bi to bilo meni nekakav uzor ili tako nešto, ali mislim da slične tendencije jesu prisutne. Nipošto ne mislim da je situacija danas lošija nego što je bila u prošlosti što se tiče književnosti ili kulture u cjelini, ali mislim da treba upozoriti kako izuzetna eksplozija tehnološkog napretka, posebno napretka u komunikaciji, donosi sigurno velike vrijednosti, ali donosi i neke teškoće. Na njih mislim da treba upozoriti da bismo se mogli prilagoditi stanju koje je, na razini tehnologije, potpuno novo, do sada u povijesti sasvim nepoznato.

Malo je onih koji se uspijevaju oduprijeti zavodljivostima globalizacijske kulture, kapitalizma, tehnologije, a da se opet nisu zatvorili u neke ideologije ili vrste isključivosti. Kada se sve zbroji i podvuče crta, ono što ostane ispod nje, a zajedničko je našem vremenu, da li bi se moglo nazvati površnost?

– Nisam siguran da je to baš najbolji termin, ali kada je riječ o samoj teoriji književnosti složio bih se s tim. Velik broj suvremenih književnih teorija su na neki način površne u tom smislu jer se natječu za što širi komunikacijski prostor i koji put se ravnaju prema nečemu što bi odgovaralo modi ili nečem sličnom, a ne prema onome što bi bilo doista logički izvedeno. U tom smislu vidim dosta površnosti, ali ne znam da li bi to mogla biti karakteristika našeg doba. Možda radije neka nesigurnost, ili tako nešto.

Iz javnog prostora uvijek vreba mogućnost ugroze, pa se posvuda pedantno odstranjuju oni koji rade na nekom istinskom promicanju znanja, moralnosti, čovjekoljublja. To podsvjesno stvara efekt kod publike da takve vrijednosti i oni koji vjeruju u njih više ne postoje, pa onda se i sami prestaju truditi na njihovom njegovanju. Što vi mislite?

– Pa vjerojatno je tako. Mediji imaju svoju logiku, logiku tržišta, oni nastoje da se što više proda, prema tome, više vole skandale nego dugačke navode o nekim istraživanjima ili novim filozofskim spekulacijama. Mislim da je dio medija u Europi, a djelomično i kod nas, ipak spreman i na neki drugačiji pristup. Ali problem je u tome što se neke stvari niti ne mogu objasniti ili prenijeti u novinskom tekstu, na primjer ovo predavanje koje sam održao, ne mogu to sada prenijeti u ovom intervjuu, ne mogu to baš u nekoliko rečenica reći. Ali kada to prenose mediji, to se mora nekako skratiti, i čovjek dobiva dojam da iznosite neke krilatice, a proces kako ste do toga došli je nemoguće putem medija objasniti. Ali mislim da je to situacija takva kakva je.

Trenutno u hrvatskom javnom prostoru, i baš kada je riječ o književnosti, možemo svjedočiti jednoj krizi, gdje zapravo gotovo da više nemamo javnih arbitra koji su sposobni ozbiljno osmotriti i apstrahirati jedno književno djelo. Vi imate uvid, prisutni ste u hrvatskoj književnosti već pola stoljeća, pa možda možete reći da li je i ranije bilo takvih perioda ili je sada ovo jedna specifična situacija?

– Kada sam se počeo baviti književnošću prije pola stoljeća, to je bila na neki način važnija društvena djelatnost nego što je danas. Baš zato ju je ideologija nastojala malo i podrezati i malo podrediti svojim ciljevima, što joj baš i nije uspjelo, ali je činjenica da je književnost imala neki status u kulturi koji je bio dosta veći. Ako to usporedite sa zemljama koje su bile pod utjecajem Sovjetskog Saveza, tamo je itekako bila jaka borba protiv književnosti, a zašto bi to činili da nisu mislili da je ona važna. Tako da je taj status bio nešto veći, pa je ovakva ili onakva književna kritika, ili proizvodnja književnosti, bila nešto veća, proširenija, s većim utjecajem nego danas. Danas, međutim, mislim da niti jednu vlast, barem u ovim zapadnim zemljama, ne smeta književnost, možete što god hoćete i na bilo koji način pisati, govoriti sve što želite, ali to će dobiti neki status hobija. To ipak nije tako važna, značajna ili tako odlučujuća djelatnost; književna djela nisu tako utjecajna, i inače se sve manje čitaju, pa se ne misli da bi to moglo djelovati na ono što se zove svakodnevno znanje, unutarnja opredjeljenja i slično.

U jednom svom tekstu vi kažete da »život sveden na sadašnjost, od danas do sutra, a kakvim ga danas živimo, da se on svodi na igru natjecanja, na borbu za status, očekivanje zgoditka koji će onda promijeniti sivilo svakodnevnice«. Postoji neka vrsta presinga danas među ljudima koji govori da pod svaku cijenu treba postati »netko«, da treba biti »velik«, »slavan«, »zamijećen«…

– Mislim da je tako, da danas natjecateljske igre imaju daleko veći utjecaj nego mnoge druge stvari, one su preuzele najveći dio komunikativnog prostora i vrše ovo što vi kažete – pritisak. Tom je pritisku dosta teško odoljeti. Pa i doslovno ako gledate, sport kao natjecateljstvo, posebno nogomet, danas je preuzeo status gdje je umjetnost samo neko malo ukrasno cvijeće. Natjecateljska igra je igra koja vrednuje, ocjenjuje isključivo sadašnji trenutak, hoćemo li postići gol i slaviti ili ćemo čekati pobjedu pa ćemo biti razočarani i slično. Tako da to odgovara ovom životu od danas do sutra. Mislim da je književnost ipak počela na taj način, od naših pradavnih predaka, da nekako poveže, barem u doživljaju ili u jednom trenutnom osjećaju, da povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ono što nam se dogodilo, ono čega se sjećamo i ono čemu se nadamo. Tu dimenziju igra nema. Umjetnost ima, sigurno ima i elemenata igre, ali ima i ovo nadilaženje vremenskih dimenzija u jedinstvu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ako je igra preuzela cjelokupnu kulturu, onda ona samo pogoduje osjećaju da treba živjeti od danas do sutra, da treba zaboraviti današnje nedaće zbog toga jer smo pobijedili na utakmici.

Danas svjedočimo tome da bi doista puno ljudi željelo postati piscima, i da oni vjeruju da je to moguće, bez da istovremeno ni na koji način imaju potrebu raditi na tome. Što je to po vama, što je osobito privlačno u auri pisca, ili umjetnika, kada se tako nešto događa?

– Imate pravo, znam za jednu anketu u Njemačkoj nedavno, koju su provodili s pitanjem »Što biste najradije radili u životu?«, pa je svaki treći, četvrti Nijemac odgovorio da bi se želio baviti umjetnošću. Privlačnost umjetnosti mislim da proizlazi upravo iz nekog proširenja polja pojma umjetnosti. Nedavno sam pitao studente da mi pokušaju nabrojiti umjetnosti. Nekad ih je bilo sedam, kada sam se počeo time baviti, film je bio sedma umjetnost. Danas mi studenti vrlo brzo nabroje četrnaest umjetnosti, a izgleda da bi se spisak još mogao proširiti, na primjer što je s dizajnom, što je s glumom, što je s performansom… Tako da je to proširenje pojma umjetnosti, a estetičar Bubner misli da se radi o nekoj vrsti proširenja estetske svijesti, koja sada nalazi svoj izraz u tome da život ukrasimo. Mislim ipak da se trenutno više radi o težnji da se život ukrasi, negoli da se učini smislenim. Tako da je ukrašavanje života nešto iz čega proizlazi takva potreba da se svi bavimo umjetnošću. Mislimo da je sve umjetnost, što je s jedne strane možda početak nekog novog shvaćanja umjetnosti. Ali gledano s druge strane, on ima jedan veliki nedostatak što se zaboravlja da ipak ne možemo svi napisati simfoniju, kao što ne možemo svi sudjelovati u fizikalnim teorijama. Da bismo napisali simfoniju ipak moramo dobro znati kako se to radi, kao što moramo znati operirati s formulama da bismo mogli sudjelovati u raspravi o teoriji struna ili standardnom modelu kvarkova. Ali kada se radi o književnosti posebno, možda i o nekim drugim umjetnostima koje također teže sniženju razine na kojoj se odigravaju, književnost se bavi jezikom, a svatko misli da zna govoriti, pa onda, ako zna govoriti, onda zna i pripovijedati, pa svi misle da to mogu napraviti. To je onda nedostatak, nadajmo se da ipak postoji estetska svijest koja bi trebala prevladati taj status umjetnosti, i ponovo ga podići. Jer ako sve može biti umjetnost, onda ništa doista ne može biti umjetnost.

Vi se cijeli život bavite književno-znanstvenim radom, međutim, u tom radu ima i umjetnički vrijednih komponenti.

– Mene je cijeli život podjednako zanimala književnost, kao i filozofija. Donekle i znanost. Mislim da sam to, da moji neki radovi imaju karakteristike eseja, postigao dosta dugo se time baveći. Nedavno sam čitao svoje prve radove i čini mi se da su oni malo kruti, i da nemaju ono što imaju noviji, što znači da sam ovu nekakvu dimenziju koja bi pripadala književnosti postupno i razvio. Mislim doista da se ona postupno razvija u praksi, a što se toga tiče, da li umjetnost ili znanost, čini mi se da je danas ipak doba eseja. Cijeli sam život bio naklonjen takvoj vrsti izlaganja, i pisanja. Osim toga, pisao sam, nemojmo to zaboraviti, i djela koja su priručnici. Uvijek mi je to nezgodno kada mi uspoređuju ono što sam napisao u žanru priručnika s onim što sam napisao kao nekakvu svoju misao. »Teorija književnosti« je jedno, a »Ideja i priča« je drugo. Nastojao sam da i priručnici imaju i neku esejističku notu, da ne bude samo suho izlaganje, a sada, ako mi je uspjelo, to je dobro.

Dosta vremena bavite se visokom i niskom, zabavnom ili trivijalnom književnošću. Je li književnost viša, vrednija, ako je na jedan neizravan način »filozofska«?

– Eh, sada, pitanje vrijednosti je posebno pitanje…Mislim da sam prvi počeo na fakultetu predavati i o tome, o trivijalnoj književnosti. Taj termin je izmislio profesor Žmegač. Time se treba baviti. Dobar dio SF literature je trivijalan u pravom smislu riječi, da kažem »šund«, ali tu i tamo pojavi se i izvrsno djelo. Kao i s druge strane, dosta književnosti koja naginje tome da ima ovu, što vi kažete, filozofsku dimenziju, možda to i ima, ali ta dimenzija onda često upropasti ono što bi trebalo biti književnost.

Kada osmotrite unazad hrvatsku kulturu, i malo šire od nje, unazad pola stoljeća, koliko aktivno participirate u njoj? Da li se puno toga u nekom dubljem, suštinskom smislu promijenilo?
– U tih pola stoljeća, koliko predajem na fakultetu, izmijenilo se, barem u mojoj struci, nekih pet šest paradigmi. Počeli smo s nekim marksizmom, taj marksizam u nas nije bio sovjetskoga tipa, nego je više bio sklon zapadnom tipu. Nastojao sam pratiti i predavati ono što je trenutno u igri, pa sam onda prošao od egzistencijalizma, strukturalizma, psihoanalize, pa sve do dekonstrukcije i današnjeg stanja u kojemu postoji desetak, petnaestak književnih teorija, koje se sve međusobnom polemikom nadmeću koja će zauzeti neki prostor, a nekog usaglašavanja zapravo nema. Eto, u samoj struci se puno toga promijenilo, mislim da se promijenilo u cjelokupnoj kulturi. Ponekad i nismo svjesni, da se u tih pedeset godina promijenio svijet. Sve se je promijenilo. Jednom me je jedan student upitao: »Kako je to bilo kada ste vi bili student?« Pa sam mu rekao: »Možete li vi zamisliti vrijeme u kojemu nema frižidera, nema televizora, vrijeme u kome smo kao studenti morali švercati knjige, nije ih bilo, teško smo ih nabavljali, nije bilo prijevoda, posuđivali smo knjige«… Takvo stanje teško da danas možete zamisliti. Ali mislim da se naša kultura dosta dobro održala u svjetskom prostoru, jer, 1945. bio je socrealizam. Kod nas socrealizam nije uspio, negdje ’48. je počelo postupno oslobađanje, počeli su američki filmovi i tako dalje, a od šezdesetih godina taj ideološki pritisak je već znatno popustio. Počelo se prevoditi s više jezika, prostor je bio otvoren, knjiga je bilo sve raznolikijih. Danas smo došli do drugog problema, knjiga je toliko da imate nešto poput terora izbora, ne znate što ćete izabrati. Ako je nekad književnost ili umjetnost bila pod većim ili manjim terorom politike, vlade ili tako nečega, danas je pod terorom izbora i tržišta. Tržišta koje sve svodi na vrijednost koja je trenutni odnos između ponude i potražnje.

Da li vam je možda poznato koliko se vaše knjige i priručnici koriste u drugim kulturama bliskim našoj, koje se služe istim ili sličnim jezikom?

– Pa je, u Crnoj Gori su mi nedavno dvije knjige objavili, prema tome, itekako su zainteresirani. U Srbiji sam također objavio nedavno dvije knjige, što znači da postoji taj interes. Svagdje gdje sam došao, znali su mi kazati, a, ja znam, vi ste napisali »Teoriju književnosti«, tako da je ta knjiga zauzela opći prostor ovoga jezika, pa i u Sloveniji i u Makedoniji, čuo sam da čak i u Bugarskoj, ne znam do koje mjere. Mislim da i u Bosni i Hercegovini isto neki interes postoji.

Radite li trenutno na nekoj knjizi?

– Upravo moram završiti jednu knjigu, koja je možda zadnja te vrste. Zvat će se »Književnost«, pa će podnaslov biti »vrlo kratak uvod u njezinu teoriju, povijest i kritiku«. Dosta sam se namučio s time, jer se pokazalo da je to teže napisati nego što sam mislio, ali evo, to bi trebao biti nekakav kratki uvod. S jedne strane možda i ako hoćete nekrolog davnoj zamisli da bi znanost o književnosti mogla povezati teoriju povijesti i kritiku, a s druge strane mislim da će to biti nekakav mali kritički osvrt na dobar dio suvremenih književnih teorija.

Autor: Tatjana Gromača Vadanjel

novilist.hr